MATKOVIĆ, Petar

MATKOVIĆ, Petar, geograf (Senj, 18. VI. 1830 — Beč, 25. III. 1898). U Senju 1848. završio gimnaziju, potom u biskupskom sjemeništu studirao filozofiju i teologiju i istodobno 1851–53. u gimnaziji predavao povijest i geografiju. Zaređen 1853. Bio je kapelan u Rakovici 1853–54. Preporukom biskupa M. Ožegovića 1854. dobio stipendiju za studij geografije i povijesti u Beču i Pragu, gdje je položio profesorski ispit 1855. Kao stipendist bečke vlade 1855–56. polazio u Berlinu predavanja C. Rittera; temeljem njegove preporuke usavršivao se i u Göttingenu 1857, a poznanstvo s njim umnogome je utjecalo na Matkovićev rad. Doktorirao iz filozofije u Grazu 1860. Habilitirao se kao docent geografije u Akademskoj gimnaziji u Grazu 1857, zatim predavao u gimnazijama u Varaždinu 1858–60. i Zagrebu 1860–83. te na novoosnovanoj katedri za geografiju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu – koju je s V. Klaićem, M. Zoričićem i H. Hranilovićem i osnovao – kao prvi njezin profesor i predstojnik od 1883. do umirovljenja 1893. Bio je redoviti član JAZU od 1867. i njezin književni tajnik 1874–90. — Pisati počeo kao gimnazijski profesor, provodeći školske praznike u arhivima i knjižnicama u Veneciji (1858, 1860), Beču (1859), Zadru (1862) i Dubrovniku (1862, 1868), te objavio mnogobrojne radove iz statistike, povijesne geografije, topografije i povijesti. Priloge je tiskao u izdanjima Mittheilungen der K. k. geographischen Gesellschaft (Beč 1859, 1862) i Programm des K. k. Gymnasiums zu Warasdin (1859–60), a rezultate istraživanja nekih kartografskih izvora iznio 1859. i 1860. pred Geografskim društvom u Beču, što mu je sve, osobito pronalazak topografske karte Istre fra Maura iz XV. st. u venecijanskom arhivu, donijelo ugled. Kad je 1861. hrvatski jezik uveden kao nastavni, prihvatio je suradnju na prikupljanju građe za terminološki rječnik te je, rabeći postojeća i tvoreći nova hrvatska imena za mnogobrojne geografske objekte unutar i izvan hrvatskoga jezičnoga područja, sastavio udžbenike Statistika austrijske carevine za viša učilišta (1866), Geografsko-statistički nacrt austrijsko-ugarske monarhije (1874; prethodno prema izd. L. Heuflera iz 1858. preradio Opis carevine austrijanske, tiskan u Beču 1867), Zemljopis za niže razrede srednjih učilišta (1875) i Zemljopis austrijsko-ugarske monarhije (1882) te priredio više školskih atlasa, karata i globusa. Osobit je njegov prinos razvoju i institucionalizaciji statistike. Napisao je uvodni dio (Statistički nacrt trojedne kraljevine) u katalogu Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska 1864 (Zagreb 1864; i izd. na njem. i tal.), prvi geografsko-statistički prilog te vrste na hrvatskom jeziku, te spomenicu za Svjetsku izložbu u Beču Hrvatska i Slavonija u svojih fizičnih i duševnih odnošajih (Zagreb 1873). Služeći se raspoloživim statističkim podatcima, u tim je djelima prvi put iznio iscrpan opis smještaja i položaja s podatcima o reljefu, vodama, rudnom bogatstvu, stanovništvu, gospodarskim djelatnostima te nastavnim, vjerskim i upravnim ustanovama. Uvidjevši poteškoće prilikom prikupljanja i analize podataka, uputio je na nužnost njihova organiziranoga skupljanja i usustavljivanja te se zauzeo za osnivanje državnoga statističkoga ureda, koji bi pridonio učinkovitijoj upravi i boljemu raspolaganju prirodnim i društvenim bogatstvom (Rad JAZU, 1868), a do istih je zaključaka došao nakon posjeta etnografskoj izložbi u Moskvi 1867. i sudjelovanja na statističkom kongresu u Sankt Peterburgu 1872 (Ibid., 1867, 1873). Objavio je više priloga o stanovništvu i rudnom bogatstvu u Trojednoj Kraljevini (Književnik, 1864–65), o statistici i popisima stanovništva (Rad JAZU, 1871), službenoj statistici u Srbiji (Ibid., 1870) te o »statistici moralnosti« (Književnik, 1866), uvjetovanoj ljudskim djelovanjem (izvanbračni porođaji, rastave, kockanje, samoubojstva, zločini, krađe, prijevare), čime je pridonio razvoju kriminalističke statistike u Hrvatskoj. Najposlije je sa Zoričićem 1875. osnovao Zemaljski statistički ured. Pisao je i o topografskim obilježjima krškoga dijela Hrvatske (Orografska razredba južno-hrvatske visočine i njezina hipsometrijska razmjerja. Rad JAZU, 1872), BiH (Bosanske stupnjevine. Ibid., 1873) i slavonskoga gorja (Razgloba i hipsometrija slavonskoga gorja. Ibid., 1875). Znatno je pridonio razvoju povijesne geografije. Osobito su ga zanimali putopisi i putnički dnevnici iz XVI. i XVII. st. s opisima Balkanskoga poluotoka, koje je držao prvorazrednim vrelom podataka u geografskim, etnografskim i povijesnim istraživanjima te je bio prvi hrvatski geograf koji ih je temeljito analizirao i kontekstualizirao. Godinama istražujući po europskim knjižnicama, zabilježio je oko 130 putopisa na latinskom, njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku, ponajviše opisa hodočašća u Svetu zemlju i diplomatskih izaslanstava u Carigrad, mnoge od njih preveo, komentirao, usporedio i ocijenio, a većinu opisanih itinerara i obišao. U prilogu Stariji rukopisni putopisi u knjižnicah mletačkih (Rad JAZU, 1871) popisao je i opisao putopise, geografska djela i izvješća putnika po Balkanu XIII–XVIII. st., a u radu Putovanja po Balkanskom poluotoku za srednjega vieka (Ibid., 1878; prijevod na njem. u Mittheilungen der K. k. geographischen Gesellschaft, 1880) opisao ona prije i za križarskih ratova te putopise do XV. st. Priredio je za tisak i u Starinama objavio putopise C. Zena i M. Cavallija (1878), J. Husa (1881) i M. A. Pigafette (1890) te o njima, kao i o putopisima i dnevnicima drugih diplomata i učenjaka, objavio seriju priloga zajedničkoga naslova Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka (Rad JAZU, 1879, 1881–82, 1884, 1887, 1890–91, 1893, 1895–98). Bogatstvom opisa izdvajaju se putopisi F. Petančića, B. Kuripešića, P. Contarinija, S. Gerlacha, J. Soranza, J. Chasneaua, A. Vrančića, G. Rosaccia, J. Betzeka, B. Đurđevića i L. Bassana, u kojima je istaknuo topografske i etnografske podatke, poprativši ih opširnim bilješkama i tumačenjima. Baveći se na temelju arhivske građe poviješću trgovine i brodarstva u Dubrovniku, Veneciji, Senju i gradovima središnje Italije te njihovim međuodnosima, o tom je pisao u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku (1863), Radu JAZU (1869, 1871) i Starinama (1869). Napisao je biografije M. Pola (Književnik, 1865) i V. D. Volčića (Rad JAZU, 1897) te objavljivao prikaze (Književnik, 1864; Rad JAZU, 1868–71, 1874, 1891). Kao Akademijin tajnik podnosio je godišnja izvješća u njezinu Radu (1874–87) i Ljetopisu (1888–90); neka njegova izlaganja i izvješća tiskana su i u periodicima Pozor (1862, 1866; Novi Pozor, 1867–88; Zatočnik, 1870; Obzor, 1875, 1891), Narodne novine (1867–68, 1870, 1876–77, 1884–85, 1887, 1889–90, 1892), Narodni list (1885) i Katolička Dalmacija (1894). Mnogobrojni su mu prilozi tiskani i kao posebni otisci. Doživio je i kritike; F. B. Kořínek upozorio je na neke nepravilnosti u njegovu navođenju geografskih imena, nepotpunost i netočnost statističkih prikaza (Književnik, 1864; Matković je to pravdao, Ibid., 1865, jedinim vrelom, popisom stanovništva iz 1857), Klaić je kritizirao premoć statistike u spomenici iz 1873, njegov tamošnji prikaz narodnosnoga sastava – s nerazlučenim srpskim udjelom i pokrajinski rascjepkanim hrvatskim korpusom – izazvao je oštru reakciju pravaške mladeži (Gospodinu dru Petru Matkoviću, profesoru i pravomu članu Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Zagreb 1873), nepotpisano je optužen i za plagiranje (Agramer Presse, 1877), a M. Mirković držao je kako je zanemario sintezu i kontekstualizaciju inače vjerno predočenih činjenica o trgovinskim odnosima Dubrovnika i središnje Italije. S druge strane, Ritter, F. Rački i T. Smičiklas isticali su ga kao radišnoga, stručnoga i temeljitoga znanstvenika. Na njegov je poticaj u Zagrebu 1897. osnovano Geografsko društvo. Bio je dopisni član desetak akademija, znanstvenih ustanova i društava (Sankt Peterburg, Beč, Beograd, Berlin, Rim, Atena, Moskva). Među prvim je modernim hrvatskim geografima zbog prinosa mijenjanju geografske paradigme od univerzalne opisne znanosti o Zemlji prema izučavanju pojedinih tema na nov način, uporabom promatranja i mjerenja, čime je utirao put razvoju disciplina poput povijesne geografije i kartografije te topografije, a njegova ukupna uloga u institucionalizaciji geografije i statistike te u afirmiranju geografske znanosti u Hrvatskoj iznimna je. Ostavština mu se čuva u Arhivu HAZU.